Connect with us
Novosti

Dnevnik jednog direktora: Majstor i Ŕegrt

Priče iz biznisa

ā€œLekcije se ne daju, one se uzimaju.ā€

Paveze

Sve manje je dobrih majstora koji hoće da uče početnike. Možda je do majstora, a možda je i do učenika koji danas neće da priznaju da su početnici. Stari majstori izgubili su trku sa ultramodernim odelima, prepametnim telefonima i skupocenim satovima. Ovo su prečice od kojih početnici očekuju da će ih odmah postaviti na vrh. Da je živ, Božu bi danas teÅ”ko prepoznali kao majstora. Poslednji njegov Å”egrt bio je moj prijatelj Mladen. Ni sam doskora toga nije bio svestan. Otkako u poslednje vreme često izgovara rečenicu: „Å to bi reko moj bivÅ”i gazda Boža…“ zainteresovao je i mene da čujem priču o tom neobičnom čoveku.

Davnih sedamdesetih, Boža je započeo karijeru kao predstavnik jedne nemačke firme koja proizvodi maÅ”ine za pranje cisterni. Shvatio je da u Srbiji od prodaje neće mnogo zaraditi, pa se opredelio za rentiranje maÅ”ina. Sposoban i veÅ”t trgovac, vrlo brzo je izgradio uspeÅ”nu firmu koja je radila sa gotovo celom industrijom i javnim preduzećima u Srbiji.

Boža je bio neobična pojava. Visok i težak, bio je veoma trom. Usporeni pokreti u spoju sa grubim, promuklim, prodornim glasom, davali su, na prvi pogled, utisak neprijatnog čoveka. Umeo je da bude i takav. Kada je, međutim, bilo neophodno postajao je veliki Å”armer pozitivne energije, zbog čega je uspevao da bude u centru pažnje gotovo svakog druÅ”tva. Nije mario za formalnosti. U firmu je dolazio obučen u iznoÅ”ene majice, umrljane prethodnim obedom. Kada bi ga ljudi videli prvi put, nikada ne bi pomislili da razgovaraju sa vlasnikom uspeÅ”ne firme.

// Mladen se zaposlio kod Bože u firmi posle zavrŔenog fakulteta. Imao je samo diplomu i ni dana radnog iskustva. Željan da pokaže svetu kako se radi posao. //

Posle nekoliko nedelja, Mlađin otac je kulturno i gospodski doÅ”ao do Bože da mu se zahvali i da kao roditelj upita direktora, kako dete napreduje. Boža je odgovorio ozbiljnim tonom: „Dobar je. Vidi se da je vredan i poÅ”ten. Kvarim ga iz dana u dan i mogu Vam reći da je sve bolji i bolji“.

Radio je Mlađa svakojake poslove. Od organizacije gradiliÅ”ta do popunjavanja ekipe za čiŔćenje, kada bi nedostajalo ljudi. Na posetnici mu je pisalo tehnički direktor. Bez obzira na funkciju i dalje je morao da poziva Ranku, Božinu suprugu, da pita Å”ta sprema tog dana za ručak. Ranka na spikerfon priča: faÅ”irana Å”nicla, krompir i salata od cvekle. Mlađa, kao da je sekretarica, sve zapisuje i podnosi izveÅ”taj Boži.

Ponekad bi ga poslao, kada nije bilo dovoljno ljudi, da pomaže majstorima. Jednom na Slaviji, majstor u Å”ahtu prespaja neke cevi, a Mlađa u plavom treger-kombinezonu stoji iznad i dodaje mu alat. Kao za inat, baÅ” u tom trenutku, nailazi bivÅ”a koleginica sa fakulteta, naÅ”minkana i sređena za posao. Prepoznaje ga i pita kako mu je na poslu i Å”ta radi. Tehnički direktor? Suuuper…

PoÅ”to je posao bio sezonske prirode, ponekad je bilo i manje posla. Tada bi Boža pravio pozoriÅ”ne tačke u firmi. Primio bi nekog uličnog Å”vercera satova i parfema, poslužio ga viskijem i naterao da izloži svu robu. Trgovao bi sa njim celo prepodne, cenkajući se sa istim žarom kao da zaključuje ugovor u Termoelektrani ā€œObrenovacā€. Kada bi najzad kupio taj Å”vercovani sat, sačekao bi da uđe prvi radnik koji nije prisustvovao predstavi uz reči: ā€œLepi, dođi da ti neÅ”to poklonim. Evo, baÅ” neÅ”to razmiÅ”ljam o tebi i reÅ”io sam da ti poklonim jedan nov, lep satā€. Zbunjeni čovek bi se naÅ”ao u čudu, a Boža bi ga naterao da stavi sat na ruku i nastavio predstavu diveći se i satu i radniku.

// Kada je ozbiljno trgovao, to su isto tako bili prizori za pamćenje. Naročito je dobro znao da pregovara sa menadžerima iz javnih preduzeća, sa kojima su često radili. //

Znao je da nađe razne načine da im se umili, da ih neguje. Na jednom sastanku sa Å”efovima nabavki, hteo je da poveća cene. Oni čvrsti i nepokolebljivi ne daju. Boža im objaÅ”njava, maÅ”e rukama, znoji se, tvrdi da će morati da zatvori firmu, ne može da izdrži sa takvim cenama… Toliko se uneo u raspravu, zacrveneo se, zapenio i počeo da hvata za srce, da su uplaÅ”eni istrčali iz sobe da mu donesu vodu i Å”ećer. Boža mirno ustaje i uplaÅ”enom Mladenu namiguje, gura ga laktom i kaže: ā€œA, jesi li video? Al’ su se uprpili!“

Morao je Mlađa i da sluÅ”a mnogobrojne priče iz ljubavnog života koje su bile prepune lascivnih opisa urnebesnih ljubavnih avantura, a koje nemaju veze sa poslom koji bi trebalo tog dana da se obavi. „Ma sedi, pusti posao“, kaže mu čovek koji je i vlasnik firme. I ispriča mu priče, koje za mladića punih iluzija o važnosti posla, nisu mnogo zanimljive.

Bavili bi se zaposleni njegovim ribicama i raspravama ko je najjači u akvarijumu Gupika, Skalar ili Čistač. U kriznim situacijama, kada dođe do obračuna u akvarijumu ozbiljno bi pozvao Mlađu i naredio da hitno pozove Stevu Dunavca, trgovca na veliko, uglednog čoveka u tom poslu. Onda ga sasvim ozbiljno upita: ā€œJe li Stevo, Å”ta si mi prodao ovog Skalara, stalno dira Gupiku. Ne znam Å”ta mu je, samo se svađa. Å ta misliÅ” da l’ bi bilo dobro da ga stavim malo u kaznu?ā€ Gupika bi bila privremeno premeÅ”tena u čaÅ”u za jogurt i time bi bio reÅ”en najvažniji problem tog dana u firmi, na veliko zadovoljstvo i Bože i zaposlenih.

// I tako punih Å”est godina. Bio mu je sekretar, referent nabavke, posilni, mali od palube, vozač, asistent, pomoćnik, Å”egrt… //

Hteo je Mladen da ode mnogo ranije. Taman kada bi čvrsto odlučio da mu je dosta maltretiranja i ponižavanja video bi neki novi, drugačiji, Božin fazon. Kao onog dana kada je sluŔao njegov razgovor sa Brigitom, direktorkom Dojče banke. Na savrŔenom nemačkom, Ŕarmantan i duhovit, delio je komplimente bankarki, a ona bi iz hladne germanske strogosti prelazila u neobuzdani smeh, dozvolivŔi mu na kraju da, bez suviŔnih procedura, prebaci novac sa računa.

Drugom prilikom su prisustvovali zajedno nekoj proslavi njihovog kupca. Sedeo je celo veče, ne mogavÅ”i onako debeo ni da se smesti na drvenim restoranskim stolicama. Psovao je muziku koja je bila glasna, konobare Å”to su spori, sebe Å”to je uopÅ”te doÅ”ao. U jednom trenutku je ustao, priÅ”ao jednoj lepoj dami i sa manirima predratnih kavaljera, poklonio se i zamolio za ples. Nakon Å”to je graciozno odigrao igru, otpratio je gospođu na mesto, poljubio joj ruku uz osmeh i ponovo se vratio za svoj sto, nastavljajući da gunđa i psuje onoga ko je napravio neudobne stolice, muzičare, konobare… Ili, kada su putujući za Å abac proÅ”li pored jedne konkurentske cisterne, koju Mlađa, usredsređen na vožnju, nije ni primetio.

Boža je petnaest minuta ćutao. Kada je progovorio, tiho, viÅ”e za sebe, upitao je: ā€œGde li je krenula?ā€ Umesto da ćuti, Mlađa, zbunjen, samo je uspeo da upita: ā€œKo?ā€ Iz zavaljenog položaja na suvozačkom mestu Boža se pridigao, razrogačenim očima gledao Mlađu nekoliko sekundi, a onda je krenula bujica psovki: ā€œPa ti niti gledaÅ”, niti razmiÅ”ljaÅ”, sunce li ti žarko! Samo Å”altaÅ” te brzine i misliÅ” da sam te zbog toga poveo!! Možda nam konkurencija otima posao, a tebe baÅ” briga!! Ti misliÅ” na ribe, a ja brinem kako ću da vam isplatim plate!!! Ma, nećete ih sledeći mesec ni dobiti, mamicu vam vaÅ”u, pa da vidim Å”ta ćeteā€¦ā€

Ljutnja bi ga proŔla brzo, plate nikada nisu kasnile, a firma je svake godine bila ispred konkurencije.

U trenutku odlaska, Mladenu je bilo drago Å”to napuÅ”ta tu sredinu i čoveka koji ga je svakodnevno ispravljao, tražio od njega sve i svaÅ”ta. Bilo mu je dosta Bože i njegovih priča. Smatrao je da je prerastao tu firmu, Å”to je donekle bilo tačno. Ali, nije imao priliku da mu sve to kaže na odgovarajući način. Možda je pomislio da bi ga Boža i tada opuÅ”teno prefarbao, onako kako je znao da obrlati sve na koje se nameri. Posle rastanka, nisu se viÅ”e videli. Čak i kada je Boža iznenada umro, dve godine kasnije, nije uspeo da mu stigne na sahranu.

// U novoj firmi, Mladen je počeo ispočetka. Vredan i poŔten, snalažljiv i spretan, lagano je napredovao. Osam godina kasnije postao je direktor. Ali, pravi. BaŔ onako kako mu je lukavi Boža predvideo na toj prvoj posetnici. //

Čitajući intervju sa koÅ”arkaÅ”kim trenerom Mutom Nikolićem, naiÅ”ao sam na jednu anegdotu kako je kao mlad trener upijao znanje. Kaže da je provodio čitave noći igrajući preferans sa iskusnim profesorom koÅ”arke Acom Nikolićem, čekajući da od njega čuje makar jednu rečenicu o koÅ”arci, Å”to ga je u stvari zanimalo.

Čudni su ti mudri i iskusni. Maskiraju se u neka čudna i neobična odela. TeÅ”ko ih je prepoznati. Čekaju da vi priđete i da ih uočite. Znanja pokažu tek povremeno, na mahove, u letu, trčeći. Obično kad smo umorni, nespremni, pospani. Mislimo da nas muče, da nas teraju da odustanemo, da pobegnemo, da ostanemo prosečni…

Na kraju ostanu samo najuporniji. Izdrže sva ta struganja, bruÅ”enja i glačanja…

I gle čuda, postanu skupoceni dijamanti.

Autor: Vladimir Miletić, ekonomista, menadžer i poslovni konsultant