PriÄe iz biznisa
āLekcije se ne daju, one se uzimaju.ā
Paveze
Sve manje je dobrih majstora koji hoÄe da uÄe poÄetnike. Možda je do majstora, a možda je i do uÄenika koji danas neÄe da priznaju da su poÄetnici. Stari majstori izgubili su trku sa ultramodernim odelima, prepametnim telefonima i skupocenim satovima. Ovo su preÄice od kojih poÄetnici oÄekuju da Äe ih odmah postaviti na vrh. Da je živ, Božu bi danas teÅ”ko prepoznali kao majstora. Poslednji njegov Å”egrt bio je moj prijatelj Mladen. Ni sam doskora toga nije bio svestan. Otkako u poslednje vreme Äesto izgovara reÄenicu: „Å to bi reko moj bivÅ”i gazda Boža⦓ zainteresovao je i mene da Äujem priÄu o tom neobiÄnom Äoveku.
Davnih sedamdesetih, Boža je zapoÄeo karijeru kao predstavnik jedne nemaÄke firme koja proizvodi maÅ”ine za pranje cisterni. Shvatio je da u Srbiji od prodaje neÄe mnogo zaraditi, pa se opredelio za rentiranje maÅ”ina. Sposoban i veÅ”t trgovac, vrlo brzo je izgradio uspeÅ”nu firmu koja je radila sa gotovo celom industrijom i javnim preduzeÄima u Srbiji.
Boža je bio neobiÄna pojava. Visok i težak, bio je veoma trom. Usporeni pokreti u spoju sa grubim, promuklim, prodornim glasom, davali su, na prvi pogled, utisak neprijatnog Äoveka. Umeo je da bude i takav. Kada je, meÄutim, bilo neophodno postajao je veliki Å”armer pozitivne energije, zbog Äega je uspevao da bude u centru pažnje gotovo svakog druÅ”tva. Nije mario za formalnosti. U firmu je dolazio obuÄen u iznoÅ”ene majice, umrljane prethodnim obedom. Kada bi ga ljudi videli prvi put, nikada ne bi pomislili da razgovaraju sa vlasnikom uspeÅ”ne firme.
// Mladen se zaposlio kod Bože u firmi posle zavrŔenog fakulteta. Imao je samo diplomu i ni dana radnog iskustva. Željan da pokaže svetu kako se radi posao. //
Posle nekoliko nedelja, MlaÄin otac je kulturno i gospodski doÅ”ao do Bože da mu se zahvali i da kao roditelj upita direktora, kako dete napreduje. Boža je odgovorio ozbiljnim tonom: „Dobar je. Vidi se da je vredan i poÅ”ten. Kvarim ga iz dana u dan i mogu Vam reÄi da je sve bolji i bolji“.
Radio je MlaÄa svakojake poslove. Od organizacije gradiliÅ”ta do popunjavanja ekipe za ÄiÅ”Äenje, kada bi nedostajalo ljudi. Na posetnici mu je pisalo tehniÄki direktor. Bez obzira na funkciju i dalje je morao da poziva Ranku, Božinu suprugu, da pita Å”ta sprema tog dana za ruÄak. Ranka na spikerfon priÄa: faÅ”irana Å”nicla, krompir i salata od cvekle. MlaÄa, kao da je sekretarica, sve zapisuje i podnosi izveÅ”taj Boži.
Ponekad bi ga poslao, kada nije bilo dovoljno ljudi, da pomaže majstorima. Jednom na Slaviji, majstor u Å”ahtu prespaja neke cevi, a MlaÄa u plavom treger-kombinezonu stoji iznad i dodaje mu alat. Kao za inat, baÅ” u tom trenutku, nailazi bivÅ”a koleginica sa fakulteta, naÅ”minkana i sreÄena za posao. Prepoznaje ga i pita kako mu je na poslu i Å”ta radi. TehniÄki direktor? Suuuperā¦
PoÅ”to je posao bio sezonske prirode, ponekad je bilo i manje posla. Tada bi Boža pravio pozoriÅ”ne taÄke u firmi. Primio bi nekog uliÄnog Å”vercera satova i parfema, poslužio ga viskijem i naterao da izloži svu robu. Trgovao bi sa njim celo prepodne, cenkajuÄi se sa istim žarom kao da zakljuÄuje ugovor u Termoelektrani āObrenovacā. Kada bi najzad kupio taj Å”vercovani sat, saÄekao bi da uÄe prvi radnik koji nije prisustvovao predstavi uz reÄi: āLepi, doÄi da ti neÅ”to poklonim. Evo, baÅ” neÅ”to razmiÅ”ljam o tebi i reÅ”io sam da ti poklonim jedan nov, lep satā. Zbunjeni Äovek bi se naÅ”ao u Äudu, a Boža bi ga naterao da stavi sat na ruku i nastavio predstavu diveÄi se i satu i radniku.
// Kada je ozbiljno trgovao, to su isto tako bili prizori za pamÄenje. NaroÄito je dobro znao da pregovara sa menadžerima iz javnih preduzeÄa, sa kojima su Äesto radili. //
Znao je da naÄe razne naÄine da im se umili, da ih neguje. Na jednom sastanku sa Å”efovima nabavki, hteo je da poveÄa cene. Oni Ävrsti i nepokolebljivi ne daju. Boža im objaÅ”njava, maÅ”e rukama, znoji se, tvrdi da Äe morati da zatvori firmu, ne može da izdrži sa takvim cenama⦠Toliko se uneo u raspravu, zacrveneo se, zapenio i poÄeo da hvata za srce, da su uplaÅ”eni istrÄali iz sobe da mu donesu vodu i Å”eÄer. Boža mirno ustaje i uplaÅ”enom Mladenu namiguje, gura ga laktom i kaže: āA, jesi li video? Al’ su se uprpili!“
Morao je MlaÄa i da sluÅ”a mnogobrojne priÄe iz ljubavnog života koje su bile prepune lascivnih opisa urnebesnih ljubavnih avantura, a koje nemaju veze sa poslom koji bi trebalo tog dana da se obavi. „Ma sedi, pusti posao“, kaže mu Äovek koji je i vlasnik firme. I ispriÄa mu priÄe, koje za mladiÄa punih iluzija o važnosti posla, nisu mnogo zanimljive.
Bavili bi se zaposleni njegovim ribicama i raspravama ko je najjaÄi u akvarijumu Gupika, Skalar ili ÄistaÄ. U kriznim situacijama, kada doÄe do obraÄuna u akvarijumu ozbiljno bi pozvao MlaÄu i naredio da hitno pozove Stevu Dunavca, trgovca na veliko, uglednog Äoveka u tom poslu. Onda ga sasvim ozbiljno upita: āJe li Stevo, Å”ta si mi prodao ovog Skalara, stalno dira Gupiku. Ne znam Å”ta mu je, samo se svaÄa. Å ta misliÅ” da l’ bi bilo dobro da ga stavim malo u kaznu?ā Gupika bi bila privremeno premeÅ”tena u ÄaÅ”u za jogurt i time bi bio reÅ”en najvažniji problem tog dana u firmi, na veliko zadovoljstvo i Bože i zaposlenih.
// I tako punih Å”est godina. Bio mu je sekretar, referent nabavke, posilni, mali od palube, vozaÄ, asistent, pomoÄnik, Å”egrt… //
Hteo je Mladen da ode mnogo ranije. Taman kada bi Ävrsto odluÄio da mu je dosta maltretiranja i ponižavanja video bi neki novi, drugaÄiji, Božin fazon. Kao onog dana kada je sluÅ”ao njegov razgovor sa Brigitom, direktorkom DojÄe banke. Na savrÅ”enom nemaÄkom, Å”armantan i duhovit, delio je komplimente bankarki, a ona bi iz hladne germanske strogosti prelazila u neobuzdani smeh, dozvolivÅ”i mu na kraju da, bez suviÅ”nih procedura, prebaci novac sa raÄuna.
Drugom prilikom su prisustvovali zajedno nekoj proslavi njihovog kupca. Sedeo je celo veÄe, ne mogavÅ”i onako debeo ni da se smesti na drvenim restoranskim stolicama. Psovao je muziku koja je bila glasna, konobare Å”to su spori, sebe Å”to je uopÅ”te doÅ”ao. U jednom trenutku je ustao, priÅ”ao jednoj lepoj dami i sa manirima predratnih kavaljera, poklonio se i zamolio za ples. Nakon Å”to je graciozno odigrao igru, otpratio je gospoÄu na mesto, poljubio joj ruku uz osmeh i ponovo se vratio za svoj sto, nastavljajuÄi da gunÄa i psuje onoga ko je napravio neudobne stolice, muziÄare, konobare⦠Ili, kada su putujuÄi za Å abac proÅ”li pored jedne konkurentske cisterne, koju MlaÄa, usredsreÄen na vožnju, nije ni primetio.
Boža je petnaest minuta Äutao. Kada je progovorio, tiho, viÅ”e za sebe, upitao je: āGde li je krenula?ā Umesto da Äuti, MlaÄa, zbunjen, samo je uspeo da upita: āKo?ā Iz zavaljenog položaja na suvozaÄkom mestu Boža se pridigao, razrogaÄenim oÄima gledao MlaÄu nekoliko sekundi, a onda je krenula bujica psovki: āPa ti niti gledaÅ”, niti razmiÅ”ljaÅ”, sunce li ti žarko! Samo Å”altaÅ” te brzine i misliÅ” da sam te zbog toga poveo!! Možda nam konkurencija otima posao, a tebe baÅ” briga!! Ti misliÅ” na ribe, a ja brinem kako Äu da vam isplatim plate!!! Ma, neÄete ih sledeÄi mesec ni dobiti, mamicu vam vaÅ”u, pa da vidim Å”ta Äeteā¦ā
Ljutnja bi ga proŔla brzo, plate nikada nisu kasnile, a firma je svake godine bila ispred konkurencije.
U trenutku odlaska, Mladenu je bilo drago Å”to napuÅ”ta tu sredinu i Äoveka koji ga je svakodnevno ispravljao, tražio od njega sve i svaÅ”ta. Bilo mu je dosta Bože i njegovih priÄa. Smatrao je da je prerastao tu firmu, Å”to je donekle bilo taÄno. Ali, nije imao priliku da mu sve to kaže na odgovarajuÄi naÄin. Možda je pomislio da bi ga Boža i tada opuÅ”teno prefarbao, onako kako je znao da obrlati sve na koje se nameri. Posle rastanka, nisu se viÅ”e videli. Äak i kada je Boža iznenada umro, dve godine kasnije, nije uspeo da mu stigne na sahranu.
// U novoj firmi, Mladen je poÄeo ispoÄetka. Vredan i poÅ”ten, snalažljiv i spretan, lagano je napredovao. Osam godina kasnije postao je direktor. Ali, pravi. BaÅ” onako kako mu je lukavi Boža predvideo na toj prvoj posetnici. //
ÄitajuÄi intervju sa koÅ”arkaÅ”kim trenerom Mutom NikoliÄem, naiÅ”ao sam na jednu anegdotu kako je kao mlad trener upijao znanje. Kaže da je provodio Äitave noÄi igrajuÄi preferans sa iskusnim profesorom koÅ”arke Acom NikoliÄem, ÄekajuÄi da od njega Äuje makar jednu reÄenicu o koÅ”arci, Å”to ga je u stvari zanimalo.
Äudni su ti mudri i iskusni. Maskiraju se u neka Äudna i neobiÄna odela. TeÅ”ko ih je prepoznati. Äekaju da vi priÄete i da ih uoÄite. Znanja pokažu tek povremeno, na mahove, u letu, trÄeÄi. ObiÄno kad smo umorni, nespremni, pospani. Mislimo da nas muÄe, da nas teraju da odustanemo, da pobegnemo, da ostanemo proseÄniā¦
Na kraju ostanu samo najuporniji. Izdrže sva ta struganja, bruÅ”enja i glaÄanja…
I gle Äuda, postanu skupoceni dijamanti.
Autor: Vladimir MiletiÄ, ekonomista, menadžer i poslovni konsultant