Connect with us
Materijali

Plastika i sve njene primene!

Kada pričamo o materijalima, ubedljivo najzastupljeniji i sa najširom mogućom primenom je PLASTIKA!

Plastika ili plastične mase predstavljaju umetne materijale proizvedene od sintetskih ili polusintetskih smola i različitih dodataka (punila, omekšivača, stabilizatora i pigmenata) koji se u toku prerade nalaze bar povremeno u plastičnom stanju. Plastike su tipično organski polimeri sa visokom molekulskom masom, mada one često sadrže druge supstance.

One su obično sintetičke, najčešće izvedene iz petrohemikalija, mada su mnoge delom prirodne. Plastičnost je, dakle, opšte svojstvo svih molekula koji imaju sposobnost da se nepovratno deformišu bez pucanja, mada do toga dolazi u toj meri kod ove klase polimera podesnih za oblikovanje da je ta sposobnost naglašena u njihovom imenu.

Usled njihove relativno niske cene, lakoće proizvodnje, mnogostranosti i nepropustivosti za vodu, plastike se koriste u enormnom i ekspandirajućem opsegu proizvoda, od spajalica do svemirskih brodova. One se već zamenile mnoge tradicionalne materijale, kao što su drvo, kamen, rogovi i kosti, koža, papir, metal, staklo, i keramika, u velikom broju oblika njihove ranije upotrebe. Plastične mase se prerađuju valjanjem u folije, istiskivanjem pod pritiskom, ubrizgivanjem, pasiranjem, itd.  Zbog svojih mehaničkih svojstava i mogućnosti oblikovanja plastične mase su potisle mnoge druge materijale i njihova je industrija u stalnom porastu.

U razvijenim zemljama, oko jedne trećine proizvedene plastike se koristi za pakovanje, a jedna trećina nalazi primenu u građevinarstvu za izradu cevi koje se koriste u vodovodnim instalacijama, ili za izradu vinilnih pokrivnih oplata. Ostatak se koristi za izradu automobila (do 20% plastike), nameštaja, i igrački. U zemljama u razvoju, taj odnos može da bude različit – na primer, po nekim izveštajima 42% Indijske potrošnje odlazi na materijale za pakovanje. Plastika nalazi mnoštvo oblika primene u polju medicine, što obuhvata polimerne implante.

Prva potpuno sintetička plastika je bio bakelit, koju je izumeo Leo Baekeland u Njujorku 1907. godine, koji je skovao termin ‘plastika’. Mnogi hemičari su doprineli nauci o materijalu plastike, uključujuči nobelovca Hermana Staudingera, koji se naziva „ocem hemija polimera““ i Hermana Marka, koji je poznat kao „otac fizike polimera“. Uspeh i dominancija plastike počevši od ranog 20. veka doveli su do brojnih problema očuvanja životne sredine zbog njene spore dekompozicije nakon što se odbaci kao smeće. Postojanost je direktna posledica strukture plastike karakterisane prisustvom velikih molekula.

Reciklaža je postala tvorevina svake, respektabilne i razvijene zemlje

Reciklaža je postala tvorevina svake, respektabilne i razvijene zemlje

Reč plastika je izvedena iz grčke reči πλαστικός (plastikos) sa značenjem „imati sposobnost menjanja oblika ili oblikovanja“, od πλαστός (plastos) sa značenjem „oblikovan“. Ona se odnosi na savitljivost, ili plastičnost materijala tokom proizvodnje, što mu omogućava da bude izliven, presovan, ili ekstrudovan u mnoštvo oblika kao što su filmovi, vlakna, ploče, cevi, boce, kutije, i niz drugih. Široko korištena reč plastika nije u potpunosti analogna sa tehničkim pridevom plastičan, koji se koristi za opisivanje bilo kog materijala koji podleže permanentnoj promeni oblika (plastičnoj deformaciji) kad se istegne izvan izvesne tačke. Aluminijum koji je drobljen ili kovan, na primer, ispoljava plastičnost u tom smislu, mada on nije plastičan u običajenom smislu reči. U kontrastu s tim, u njihovim finalnim oblicima, neke plastike pucaju umesto da se deformišu i stoga nisu plastične u tehničkom smislu.